Večernje Novosti – iz boinga u kontrolu letenja

Nenad Bjelogrlić, 33-godišnji Beograđanin, posle ostvarenog američkog sna vratio se u rodnu Srbiju.

Večernje Novosti – iz boinga u kontrolu letenja

14.07.2013

T. SPALEVIĆ | 14. jul 2013. 12:05 |

Nenad Bjelogrlić, 33-godišnji Beograđanin, posle ostvarenog američkog sna vratio se u rodnu Srbiju.

ŠTA ti bi da se vratiš u Srbiju? Ovo pitanje već mesec dana na svakom koraku, u rodnom Beogradu, proganja Nenada Bjelogrlića, 33-godišnjeg avioinženjera. Američki san je ostvario, a sada živi srpski. Sreći dvogodišnje ćerke nema kraja, jer uz roditelje uživa sa vršnjacima u obdaništu, ali i u zagrljajima i druženju sa dedom, babom, familijom.

Iz “Boinga” u Sijetlu, vodećeg svetskog proizvođača aviona, “sleteo” je Bjelogrlić u Kontrolu letenja Srbije i Crne Gore, koja je evropski lider u bezbednosti vazdušnog saobraćaja. A i “Boing” mu vrata nije zatvorio, u bilo koje doba dana i noći, rečeno mu je, samo se javi i posao te čeka.

To su odgovori na postavljeno pitanje. A cilj je da nauči više o tome šta to rade kolege sa “druge strane žice”, ali i da znanjem i iskustvom doprinese da Kontrola bude još uspešnija. Prvi zadatak je dobio – primena novih tehnologija u školovanju pilota i kontrolora i bolji plasman tih usluga na svetskom tržištu.

– Nikada nisam imao utisak da sam se definitivno iselio iz Srbije, uvek je ideja o povratku u domovinu u tih 20 godina bila prisutna – kaže Bjelogrlić. – Čak sam Ministarstvu dijaspore slao dopise sa biografijom ne bi li me pozvali da se vratim, ali odgovora nije bilo. Kada se pre dve godine rodila ćerka, želja za povratkom je bila još veća. Sa novim rukovodstvom Kontrole letenja sam uspostavio kontakt i dogovorili smo se. Verujte, velika je želja mladih i uspešnih iz dijaspore da se vrate u domovinu, samo traže dobar posao i žele sigurnu egzistenciju. Vidim to i po mojim prijateljima, stalno me zovu otkada sam u Srbiji, pitaju kako je tamo, kakvi su uslovi rada…

SRPSKI ASTRONAUT – ŽELEO sam da budem prvi srpski astronaut – kaže Bjelogrlić.
– Moja grupa na fakultetu napravila je jedan eksperiment za NASU. Pozvani smo u Hjuston da letimo avionom koji proizvodi nultu gravitaciju i služi za obuku astronauta.
Bio je to četvrti let u istoriji NASE da niko od “putnika” nije povratio. Imali smo čast da upoznamo čoveka, koji bira buduće astronaute. Sve je pozvao da se prijave, osim i pokazao prstom na mene. Problem je bila moja visina od 2,07 metara, jer je maksimalna dozvoljena 1,90. I tu se završio moj san da postanem astronaut.

Ljubav prema avionima desila se Bjelogrliću na prvi pogled. Pamti svoj prvi let. Bila je to linija Beograd-Split, “boing 737-300”, tip aviona, koji je u Evropi prvo isporučen tadašnjem Jugoslovenskom aerotransportu.

Zatim ga je opčinio film “Apolo 13” sa Tomom Henksom u glavnoj ulozi. Rodila se želja da letovi u svemir budu njegovo zanimanje. Na Univerzitetu u Minesoti diplomirao je na aeronautici, astronautici i mehanici. Potom je magistrirao i upisao doktorske studije. Istraživao je turbulenciju. I negde na sredini doktorskih studija uvideo je da se sve više približava fizici i udaljava od aviona.

Aplicira na tri pozicije u “Boingu”, dobija tri poziva, imao je tri razgovora i dobio tri ponude. Izabrao je jednu i seli se u Sijetl, centar jednog od najvećih proizvođača aviona.

Prvi posao – aerodinamika i simulacija letenja. Napreduje – dolazi u grupu za dizajn avionike gde je radio displejeve u kokpitu. A poslednje tri godine bio je vođa projekta teškog nekoliko stotina miliona dolara. Sa grupom od 20 stručnjaka radio je dizajn avionike za 767-2C.

Američka vojska je zadovoljna onim što je do sada urađeno, a prvi avion bi trebalo da poleti sledeće godine. Naime, to je komercijalna letilica koja će se modifikovati u vojni tanker KC-46. Nije bilo lako savremeni kokpit sa “boinga 787” prebaciti na platformu “767”. Ali mladi stručni tim je uspeo. Bjelogrlićeva grupa bila je zadužena za razvoj displejeva u kokpitu, razvoj sistema za održavanje (praktično mehaničar u kokpitu vidi na uređajima šta sve treba da se uradi na avionu) i sistem nadgledanja aviona pomoću kamera. Za američku vojsku ovo je trenutno prioritetni projekat.

– Raditi za “Boing” je velika čast i privilegija, to nije firma nego institucija – kaže Bjelogrlić. – Ljudi uđu u “Boing” i tu ostaju. Na svakom koraku zaposleni čije kancelarije krase plakete za 25, 30, 40 godina rada. Odlična plata, bonusi, plaćen prekovremeni rad, izdvajanje za državnu penziju, onda još i “Boingovu” penziju, a na svaki dolar zaposlenog u privatni penzioni fond “Boing” daje još 75 centi, ali tu naravno postoji limit.

Za talentovane “Boing” ne žali novac. Drugu magistraturu za poslovnu ekonomiju većim delom platio mi je “Boing”. Imao sam sreće, jer sam dobijao mentore koji su najbolji stručnjaci. “Boing” svoje talente okuplja u posebne grupe, postavlja ih na radna mesta gde mogu najviše da nauče, da bi sutra vodili firmu. Čak četiri ili pet rotacija sam prošao. Samo najniža dva nivoa menadžmenta “Boing” bira na konkursu, a onda se talenti prate, usmeravaju, usavršavaju i prema znanju i iskustvu napreduju ka vrhu.

featured_image
featured_image